Nisko samopouzdanje i osećanje lične bezvrednosti

„Ne zaslužujem…“ je uverenje koje možete promeniti

Jedna od upečatljivih scena koje se sećam sa prakse dok sam studirala desila se u Institutu za mentalno zdravlje. Jednoj jako uznemirenoj ženi sestra je pomogla tako što joj je rekla : „Pokaži malo ljubavi sebi“.
Začuđeno sam posmatrala kako se žena smiruje, a sestra je umiruje rečima: „Zamisli da je tu tvoje dete i da njega smiruješ. Ponašaj se prema sebi kao što bi se ponašala prema sinu. Budi nežna, brižna, utešna.“
Ideja o važnosti ljubavi prema sebi je i nastala tokom osamdesetih godina kao deo pokreta u psihologiji koji je naznačio važnost samopouzdanja i ljubavi prema sebi. Čini mi se da danas taj pokret doživljava vrhunac u generaciji Milenijalaca, gde se gubi svest o tome gde prestaje ljubav prema sebi, a počinje narcisoidnost.
Da, neoophodno je da smo tu za sebe, da pomognemo sebi da svoje primarne emocionalne potrebe što bolje zadovoljimo, da smanjimo preteranu samokritiku. Ali, za mnoge ljude je termin LJUBAV PREMA SEBI vrlo konfuzan i apstraktan, što često vodi još jačem osećanju krivice, besu ili nekoj drugoj negativnoj emociji, jer ne vole sebe čim se često osećaju nelagodno. Ljudi koji imaju osećaj lične bezvrednosti i niskog samopouzdanja još se gore osećaju ponavljajući samoafirmacije. Da, treba da o sebi vodimo računa baš kao i o drugima, ali to nije dovoljno ako zanemarimo realnost. A realnost je često u potpunom neskladu sa afirmacijama.

Život u odvojenim sobama

Ljubica je mlada žena, uspešna u poslu, u dugoj vezi sa čovekom koga voli i ne želi da ga povredi. Žive zajedno već par godina, ali svako u svojoj sobi. Ona se najbolje oseća kad ceo vikend provede sama gledajući klipove na YouTube-u o tome kako voleti sebe i sl. Kad se tako „podigne vikendom“, a onda dođe ponedeljak slede posao, realnost lošeg odnosa sa kolegom, realnost nepotpunog, lošeg odnosa sa partnerom, realnost da nema prijatelja… Tad sve afirmacije padnu u vodu i na površinu ispliva realnost da nije dovoljno dobra, da NE ZASLUŽUJE BOLJE.
Zaslužujem li bolje?
Milan u svojoj 35. godini živi s mamom, radi posao koji ne voli, nema devojku. Samo prolazne veze. Nedavno je prvi put upoznao devojku sa kojom je poželeo da ima nešto više , ali se ne usuđuje. Kao gimnazijalac je imao akutnu psihotičnu fazu (zaista sumnjam u dijagnozu) i od tad je razvio uverenje da on nikad neće moći da voli i bude voljen, da „mu nešto fali“ i zato živi s mamom (koja je, naravno, sve to godinama podržavala) jer NE ZASLUŽUJE BOLJE.
U radu sa osobama koje imaju nisko samopouzdanje i osećaj lične bezvrednosti primetan je svojevrstan paradoks. Što njihovo samopouzdanje više raste, to se više fokusiraju na druge, manje na sebe. Kao da je prestao da vas boli palac na nozi koji ste svojevremeno priklještili, pa sad kad više nema bola dok razmišljamo o sebi, možemo se okrenuti spolja.

Samopouzdanje i samoljubav

Mnogi klijenti pokazuju ovakvo crno belo razmišljanje. Zaslužujem loše stvari/ne zaslužujem dobre. Sabotiraju sve odnose s drugim ljudima jer su u nekom trenutku u svom životu EMOCIONALNO USLOVLJENI da ne zaslužuju sreću ili da se do nje jako teško dolazi. To se upravo desilo Milanu kad je odlučio da ne razvija bliži odnos sa devojkom koja mu se dopala. Sebe doživljava kao poštenog čoveka i kao takav ne može sebi da dozvoli da se zbliži s devojkom jer nema šta da joj ponudi. JER ON NE ZASLUŽUJE. Kad neko ima razvijen takav samodestruktivan sistem razmišljanja, nema smisla jednostavno se suprotstaviti i reći mu da nije u pravu.
Ono što sam rekla bilo je: „Dobro, možda je sada tako, nemaš šta da joj ponudiš. Ali jednom u budućnosti, kad budeš imao, zaslužićeš da imaš zdrav odnos sa njom.“ Od tog trenutka kao da se uključio autopilot. Počeo je da razmišlja o tome šta može da uradi da bi mogao da ostvari taj odnos. KAKO IZ STANJA „NE ZASLUŽUJEM“ DOĆI U STANJE „ZASLUŽUJEM“? Raznim vežbama smo došli do tog stanja da zamišlja kako u budućnosti izgleda taj odnos kad on zaslužuje i šta to on može da pruži. Razmišljajući o tome, raslo je i njegovo samopouzdanje i samoljubav.

Emocionalno uslovljavanje

Tako karakteristično za njega i slične ljude, rigidno razmišljanje je počelo da slabi. Prihvatio je da ima pravo da sve svoje potrebe, naročite one za ljubavlju i povezanosti sa drugom osobom zadovolji. Prestao je da razmišlja o tome da li i kako zaslužuje, prepustio se tom divnom osećaju da je voljen i da može da voli. A kad je ljubav uzvraćena, kad kroz taj poseban odnos s drugom osobom zadovoljimo i potrebu za značajnošću( čim nas neko voli takve kakvi smo, znači da vredimo), odmah POČINJEMO DA VERUJEMO U TO DA ZASLUŽUJEMO. Jako je bitno da klijent POČNE DA OSEĆA DA VREDI, jer tek onda POČINJE I DA RAZMIŠLJA O TOME DA VREDI.
Bitno je otkriti u prošlosti POREKLO NEGATIVNOG EMOCIONALNOG USLOVLJAVANJA. Kod Milana to je bila pogrešna dijagnoza. Kod Ljubice konstantno majčino upoređivanje s drugim ljudima, uvek na Ljubičinu štetu. Kod nje su ta negativna emocionalna uslovljavanja bila podpomognuta i emocijom straha, jer je mama stalno grdila i vikala: „ Kako ti ne možeš, a vidi komšinicu Cicu, dobila je peticu!? Tebi nešto fali!“ Konstantnim ponavljanjem, indukcijom, Ljubica je stvarno razvila uverenje da je bezvredna i da ne zaslužuje.

Promena pogrešnih uverenja

Pralelno sa razuslovljavanjem tog prošlog negativnog uslovljavanja, radi se i na promeni pogrešnih uverenja. Zato je u tom radu neophodno koristiti individualni integrativni pristup koji u sebi uključuje različite tehnike. Klijent u jednom trenutku pronađe odgovore na pitanja odakle takvo mišljenje o sebi, da li može nešto da uradi da ga promeni, da li uopšte može da počne da razmišlja o tome da ima pravo da zadovolji svoje potrebe, a da ne razmišlja o tome da li zaslužuje ili ne. U tom trenutku jako je bitno da je naučio da upravlja svojim stresom, da osvesti da može da kontroliše svoje emocije (depresiju koja se često javi ) ali i projekciju negativne emocije prema terapeutu (otpor ). Kontrola stresa i prevazilaženje negativnog , rigidnog crno belog razmišljanja, naročito u okolnostima koje su za klijenta okidači je preduslov uspeha u radu.
Šta kažete, da li umoran konj zaslužuje da se odmori posle dugog galopa? Da li suvo parče zemlje ima pravo da upije kišu koja padne i bude ponovo zeleno i lepo? Da li plavo nebo zaslužuje da na njemu bude duga posle kiše? Ili sve ovo nema nikakve veze sa zasluživanjem, već je samo jednostavna posledica nekih prirodnih dešavanja.