Deca u psihološkoj ordinaciji

Važno je i da roditelji „poprave“ sebe

Psihološka istraživanja pokazuju da se u poslednjih 15 godina značajno povećao broj dece koja nisu srećna, koja ne pokazuju i ne osećaju onu detinju sposobnost za radost, bezbrižnost, kreativnost.  Sve češće dobijam pozive od bar jednog roditelja koji prihvata da njegovom detetu treba stručna pomoć.

Kad tata ode…

Pre 6 meseci Pavla i njegovu mamu je napustio otac, suprug. Od tad  Pavle ima noćne more, slabo spava, a i u školi pokazuje lošije rezultate u učenju. Ide u drugi razred i ponosno kaže da ima „uskoro 9 godina“. A tek je napunio 8 pre 3 meseca. Od kad je otac otišao, Pavle ga nije video. Ono što  još više pogoršava situaciju je što je uskratio finansijsku pomoć majci, tako da je ona bila prinuđena da se vrati primarnoj porodici i živi uz podršku svojih roditelja. Pavlova mama Ana je pod velikim stresom i na sebe je potpuno preuzela odgovornost oko toga kako se Pavle oseća. „Kad sam ja pod stresom, i on je“, rekla je. Kod Pavla se jasno uočavaju promene na nivou ponašanja. Osim što loše spava, zaboravlja da uradi domaće zadatke, što se odražava na ocene, odsutan je na času i povlači se iz druženja sa drugom decom. Prestrašen je za njihovu budućnost, razmišlja o stvarima koje pre nije ni primećivao. Na primer, ne želi da mu se kupe nove patike, još su mu dobre stare, a mama vidi žuljeve- poraslo mu stopalo za jedan broj.

Na terapiji i mama i dete

Radila sam zajedno sa Pavlom i mamom. Naravno, to je bio poseban slučaj, ali  su me mnogi drugi roditelji koji potraže pomoć za svoje dete, a ne pristaju da i oni dolaze na terapiju, naterali da se prisetim i napišem ovaj tekst. Pre svega, MORA SE NAPRAVITI RAZLIKA IZMEĐU ODRASLOG I DETETA KOJE DOLAZI NA TERAPIJU. Odrasla osoba potraži stručnu pomoć jer želi da prevaziđe neki problem. Svesna je da ga ima , visoko je motivisana da radi na sebi.
KAD SE RADI O DECI, BITNO JE NAPRAVITI RAZLIKU : DA LI DETE MISLI DA IMA PROBLEM ILI ONO MISLI DA TO  MISLE ODRASLI, NAJČEŠĆE RODITELJ( često i učitelji, nastavnici).
Zato je nekad neophodno popričati sa decom kad su sami, bez prisustva roditelja.
Jednom mi je jedan dvanaestogodišnjak prijavio da ima probleme u školi, ali je to negirao kad je mama bila prisutna!?Neophodno je razumeti dečju percepciju, ali naravno uključiti i ono što primećuju roditelji.
Kad je Pavle došao sa mamom, bilo je neophodno da oseti DA PRIČAM SA NJIM, A NE O NJEMU. Zato sam ga pitala: „Tvoja mama misli da si ponekad tužan. Da li osećaš da je tako?“ Složio se da je ponekad tužan. Morala sam mu dati šansu da mi on to kaže.
Ovo vodi ka sledećem: DETE NIKAD NIJE PROBLEM
Često me zovu roditelji koji mi pričaju kako je dete problematično i traže da radim sa njim. Kad im kažem da radim sa decom samo pod uslovom da su i oni u to uključeni (oba roditelja ako je moguće), retki se ponovo jave. U radu sa decom, kao i sa svim drugim klijentima, NEOPHODNO JE ODVOJITI EMOCIONALNI PROBLEM od dečjeg identiteta. To se može verbalno i kroz igru.

Vladanje emocijama

Jedna sedmogodišnja devojčica je imala strašne izlive besa(temper tantrum), što je dovelo do toga da niko u školi nije hteo da se druži s njom. Cela porodica je bila podređena njenom ponašanju, izbegavanju situacija koje bi je mogle izazvati da „ histeriše“. Sama mi je priznala da ona pravi probleme. Odmah sam prešla na eksternalizaciju, želela sam da vidi da je to „histerisanje“ problem , a ne ona. Pitala sam je: „ Šta bi mogla da kažeš tom besu koji počinje da te obuzima sledeći put kad osetiš da dolazi?“ Odgovorila je : “Neću da te slušam, nisam ja tvoj rob“. Kad sam je zamolila da zamisli kako taj bes izgleda, opisala ga je kao „nevaljalog dečaka“.  Onda sam je zamolila da ga u mislima smanji na malu igračkicu i da ga „zafrljači“ negde daleko kroz prozor. Uskoro se nasmešila i rekla da joj se baš sviđa to što može da mu uradi. Naučila je na vrlo mladom uzrastu jednu vrlo važno životnu veštinu, stekla je sposobnost da ona vlada emocijama, a ne one njom. To odvajanje problema od deteta , ili osobe, pomaže razvijanju POSMATRAJUĆEG JA, onog dela Ja koje nas odvaja od pogrešnih emocionalnih obrazaca i daje nam kontrolu nad emocijama, a samim tim i ponašanjem.

Deca su otvorenija od odraslih

Ovakav rad sa decom je za njih zabavan, rado ga prihvataju , a značajno utiče i na formiranje njihovog samopouzdanja. Neki ljudi kad pričaju sa decom, pričaju kao sa odraslima. Drugi ih smatraju neznalicama, kao da su mentalno retardirani. I JEDNO I DRUGO JE POGREŠNO. SA DECOM TREBA RAZGOVARATI  NJIHOVIM JEZIKOM,NAČINOM NA KOJI ONI KORISTE ODREĐENE IZRAZE ( Kao i sa svakim klijentom). Mi gradimo našu terapeutsku strategiju oko njihovih interesa.
Sa jednim dečakom od devet godina, koji je još uvek „piškio u krevet“ , sam radila na tom problemu a da to nijednom nisam spomenula. Iz razgovora sa mamom i njim, razumela sam da voli da igra košarku sa tatom koji živi u drugoj državi i da često ide kod njega avionom (jednom mesečno).  Obožavao je i ta putovanja, naročito onu posebnost sprovođenja u avion od strane osoblja. U priči sa njim, spomenula sam zar nije interesantno kako kad hoćeš da daš koš moraš da stisneš sitne mišiće ruke baš tako tačno i dobro da bi nanišanio koš. A spomenula sam i jedno moje sećanje u vezi sa letenjem. Odveli su me u kokpit kod pilota (suprugov prijatelj), a oni su dremali. Naravno, avionom je upravljao kompjuter. Bilo je interesantno kako avion leti baš kako treba, čak i kad oni spavaju. Naravno , poenta nije bila na košarci i letu avionom, već na tome da čak i kad spavamo , neke stvari su pod kontrolom, kao što je to mokrenje u krevet. Dečak je ubrzo prestao sa tom lošom navikom.
U razgovoru sa decom, jako je bitno pronaći to što ih zanima i pričati sa njima o tome na način koji je njima razumljiv. KORISTITE HUMOR, METAFORE, IMAGINACIJU. Smišljajmo priče, ili koristimo postojeće bajke, basne, kompjuterske igrice …Pričanje priča je najstariji  i vrlo efektivan način pomaganja deci ( a i odraslima) kojima se uče pravilnim oblicima ponašanja u životu.  Sa decom je to još lakše jer su ona prirodno sklona hipnozi, sugestiji zato jer su otvorena za učenje.

DETE NE ŽIVI U VAKUMU

Pavlova majka je patila od anksiozno depresivnog poremećaja, nedostajao mu je otac, najbolji prijatelj mu se nedavno odselio. Neophodno je znati i sledeće:
Da li se dete igra napolju sa svojim drugarima?
Da li imaju muški i ženski model koji je dobar za njih?
Da li su fizički zdravi, pate li od nekih hroničnih bolesti? Da li imaju problema sa  uzimanjem hrane, da li imaju mogućnost da nesmetano trčkaraju okolo i bave se nekom fizičkom aktivnošću?
Da li se osećaju izolovanim, ili dovoljno voljenim i sigurnim?
Često je okolina ta koja ima problem, a ne dete. Zato radim i sa roditeljima, kao deo terapije. Pavlu sam ispričala mnoge priče, pomogla mu da zajedno sa majkom razvije  opuštajuće rituale pred spavanje. Počeo je da veruje u to da je voljen i divan, nestalo je osećanje da je on loš i da je zato tata otišao. U školi je nastavio sa druženjem sa prijateljima i posle nastave u školskom igralištu, počeli su da ga zovu na rođendane. Uklopio se u realnost da je tata otišao .
Uvek kad radim sa decom, setim se reči  Dr. Seussa: OSOBA JE OSOBA, BEZ OBZIRA KOLIKO JE VELIKA.